Za Mordele i Picuge bi se moglo reći da se radio o arheoastronomskim lokacijama. Ta poveznica proizlazi iz njihove veze sa sazviježđem Orion, a i zbog veze sa kulturama i filozofijom zasad poznatih naroda koji su živjeli na tlu Istre, kao što su Etrušćani, Kelti, Iliri (Histri). Naime, njihov život temeljio se na poznavanju određenih znanja koja su međusobno protkana, a obuhvaćala su znanje astronomije, matematike, sakralne geometrije, energetskih tokova u svemiru i njihovog korištenja. Sve se to odražavalo i preslikavalo na njihov svakodnevni život od poljoprivrede, prehrane, shvaćanja čistoće, liječenja, načina izrade posuđa, odjeće, nakita, umjetnosti, uređenja okoliša, arhitekturu, pokapanja umrlih i običaja vezanih uz duše pokojnika, shvaćanja zagrobnog života. Radilo se o iznimno sofisticiranim znanjima, koja moramo ponovno otkriti i rekonstruirati kako bismo bolje sastavili sliku svijeta u kojem živimo.

U području astronomije, drevni narodi poznavali su kretanje zvijezda preko „meridijana“, zamišljene linije koja „dijeli nebo“, koja se može zamisliti kao luk koji povezuje sjeverni i južni pol i prolazi točno iznad glave promatrača. Zvijezde (kao i sunce, mjesec i planeti) kada prelaze tu zamišljenu liniju dosežu „zenit“ ili „kulminaciju“ – najveću visinu iznad obzora za određenih dana. Tako je npr. položaj Oriona na nebeskom svodu imao očito veliku važnost za drevne civilizacije prilikom slavljenja proljetnog ekvinocija, a između ostalog, bio je bitan u gradnji piramida. Naime, navedeni raspored nebeske mape Orionova pojasa pratile su egipatske, južnoameričke, bosanske piramide, uključujući i one na Marsu te mnoge drevne građevine. Sfinga, smještena uz egipatske piramide u Gizi, također predstavlja i instrument za određivanje proljetnog ekvinocija. Kako se sazviježđe Oriona veže uz gradnju piramida, vjerojatno postoje neki kozmički zakoni, razlozi koji ih povezuju. Pretpostavimo da je razlog gradnje građevina piramidalnog kao i kružnog/elipsoidnog oblika, ekonomično i efikasno korištenje energije koja kola Svemirom.

Smatra se da je oblik konstelacije Orion formiran prije oko 1,5 milijuna godina te da se može pratiti paralelno s pojavom ljudske civilizacije. Zbog lakog raspoznavanja, Orion je bio predmet raznih prikazivanja drevnih civilizacija i mitologija. Dio naše galaksije Mliječni put gdje je smještena Zemlja zove se Orionovo naručje. „Put mrtvih je bio zemaljska preslika Mliječnog puta“, kao što navodi Graham Hancock u svojoj knjizi „Otisci Bogova (Potraga za početkom i krajem)“, str. 153.

Da bi se pretpostavka veze, između mogućih piramida odnosno položaja u Picugama i Mordelama te sazviježđa Oriona, mogla provjeriti potrebno je doći do konkretnih nalaza istraživanjem na temelju iskapanja. Do određenih zaključaka o lokalitetima Mordele i Picuge, može se doći i primjenom analogije znanja iz hrvatske i svjetske povijesti. Tek bi se kompjuterskom simulacijm u prošlost, moglo sa sigurnošću utvrditi da li se i kad ova konstelacija u potpunosti poklapala s Mordelama i Picugama. Potrebno je, također, uzeti u obzir i tektonska pomicanja, ali i pomicanja sinkronih/energetskih linija.

Naime, tisućljećima sinkrone linije imaju tendenciju vrlo laganog pomicanja prema sjeveru, dok se sinkroni čvorovi – koji su više ili manje aktivni ovisno o trenutku – kreću brže: moglo bi se reći da međusobno skakuću. Na primjer, energije i najvažnije točke izviranja linija na površinu koje su prije 2500 ili 3000 godina prolazile Egiptom ili Srednjim Istokom s vremenom su se pomakle prema sjeveru. (izvor: Oberto Airaudi – Falco „Sinkrone linije“, str. 74.)

Dakle, promatrajući s određenog šireg aspekta može se reći da lokacije Moredele i Picuge odražavaju sazviježđe Oriona (zrcalni Orion). Ovo shvaćanje inspirirano je člankom istarskog istraživača drevne Istre Davora Šišovića, koji u rasporedu brežuljaka na tim lokacijama vidi piramide te ih uspoređuje s rasporedom zvijezda u pojasu Oriona, iako uz malo odstupanje.

Na svojoj web-stranici http://www.ice.hr/davors/simotamo_zemljaHistra.htm, navodi u članku koji je objavio još 25. srpnja 2001. godine u Glasu Istre: da se Mordele geometrijski odnose prema Picugima kao tri zvijezde iz Orionova mača prema trima zvijezdama iz Orionova pojasa. Dakle, radi se o pretpostavci koja je postavljena prije otkrića bosanskih piramida. Navedene lokacije nalaze se u zaleđu Poreča, a vrhovi brežuljaka su zaravnjeni te se općenito smatra da su ondje bile prethistorijske gradine. Mordele i Picuge čine dva niza od po tri brežuljka, razmještena na suprotnim stranama Valkarinskog polja. Mordele se sastoje od brežuljaka Mordela, Mali Sveti Anđeo i Veliki Sveti Anđeo. Picugi su niz od tri brežuljka, koji nemaju imena. Na Mordelama su pronađeni arheološki nalazi koji datiraju 4.000 godina u prošlost i vežu se uz civilizaciju prije Histra. Ovaj lokalitet je zanimljiv zbog Malog Svetog Anđela, gdje se nalaze ostaci nekoliko koncentričnih krugova zidina. U središtu zaravnjenog platoa je kružna konstrukcija kamenih megalita, razmaknutih, različitih veličina, teških dvije-tri tone. Njegov pravilan krug, sliči kamenim krugovima u Velikoj Britaniji i zapadnom dijelu Francuske. Naime, megalitski blokovi su poslagani u tri četvrtine kruga, a nedostaju na sjevernoj strani što upućuje da je krug korišten u astronomske svrhe. Taj lokalitet arheolozi i povjesničari svrstavaju u najstarije i najbolje sačuvano kultno mjesto predantičkih naroda na području Istre. Na Picugama nalazi datiraju od prije oko 3.000 godina. Picugi se smatraju važnim arheološkim nalazištem iz predantičkog razdoblja, koje se veže uz Histre. Na tom lokalitetu iskopano je preko sedam stotina grobova, a osim nalaza koji se vežu uz kulturu Histra, nađeni su predmeti koji pripadaju civilizacijama Etruščana, Kelta, Grka, i drugim narodima. Svoje su mrtve spaljivali i sahranjivali u "žarnim grobovima", za razliku od stanovnika Mordela, koji su mrtve u zgrčenom položaju polagali u grobove. Pretpostavlja se da su Picugi svoj procvat doživjeli od 8. do 6. stoljeća prije nove ere.

MORDELE I PICUGE – ZMAJEVE LINIJE – VUČEDOLSKI ORION

Prema Marku Pogačniku u knjizi „Zmajeve linije“, u Mordelama se nalazi točka križanja zmajevih linija. Motovun je, prema njegovu sustavu, najsnažnije izvorište pozitivne energije u Istri, jer se u njemu križaju tri zmajeve brazde. Jedna brazda, koja od Motovuna vodi na zapad, prolazi točno kroz središte tolosa na Malom Svetom Anđelu. Druga zmajeva brazda prostire se otprilike paralelno sa zapadnom obalom Istre i spaja veliki kameni megalit na morskoj obali podno Strunjana s još jednim kamenim tolosom, koji se nalazi na Rtu Kamenjak, a točno na polovici te udaljenosti je, opet, tolos na Malom Svetom Anđelu. Nadalje, Pogačnik navodi da su tri usporedna brežuljka koja čine Mordele slična trima vrhovima u grbu Motovuna. Naime, na srednjoj Mordeli križanje je označeno megalitskim krugom od neobrađenih kamenih blokova. Na istom brežuljku su i drugi oblici, uključujući krug od četiri kamena s petim u sredini, kompozicija koja se nalazi na motovunskom vrhu i u Strunjanu. Pogačnik iznosi pretpostavku da su kameni krugovi, kakvi se danas nalaze na Mordeli, stajali i na zmajevim središtima Motovuna, Kopra, Pirana i drugdje, ali su iščeznuli zbog širenja gradova na tim mjestima. Navedeni krugovi predstavljaju arhetip Istre, koji se sastoji od sunčevog kruga, kotača i oznake za dišni otvor. Nadalje, pretpostavlja da zmajeva linija koja ide od Devina do rta Kamenjak, koja jedina teče po cijeloj dužini istarskog poluotoka (oko 90 km), daje Istri posebnu vibraciju. Ta linija pola dužine, od Devina do Poreča, teče ravno dok u kamenom krugu na brežuljku Mordele zaokeće 15° istočno. Također su po cijeloj dužini istarskog poluotoka linijama nacrtana dva životinjska roga, koji predstavljaju drugi arhetip Istre, koji se nalazi u grbu Istre. Tradicionalno je simbol Istre – jarac, koji simbolizira zmajeve linije te Pogačnik pretpostavlja da je istarsko područje povezano sa zviježđem jarca (Capri-cornus). Sunčev krug predstavlja sunčev element u arhetipu Istre, a kozorog, jarac zemaljski. Sunce simbolizira aktivne stvaralačke sile (yang), a Zemlja pasivne energije (yin). Ovi arhetipi ukazuju na različite vrste vibracija na tim mjestima. Astronomi poznaju te vrste zračenja, koja su prisutna: prva kod crnih odnosno bijelih rupa, zatim kod nepomičnih zvijezda, i treća kod periodičnih zvijezda. Tako da proizlazi da drevna mudrost na Zemlji preslikava mehanizam nebeskog makrokozmosa.

Prikaz različitih vrsta zračenja dišnih središta u Istri

Veza koja se pretpostavlja da postoji između Oriona te Mordela i Picuga može se komparirati na primjeru Vučedolskog Oriona, koji je oko 2800. g. pr. Kr. zalazilo za obzor 21. ožujka, na dan proljetnog ekvinocija. Određeni nalazi na Picugama datiraju od prije oko 3.000 godina, dok su sa Mordela stariji, datiraju od prije 4.000 godina. Međutim, to ne isključuje mogućnost da Orion nije bio 21. ožujka u istom položaju u daljnjoj prošlosti, pa bi se izgradnja eventualnih piramida na tim lokacijama mogla vezati i uz stariji datum. Uglavnom, proizlazilo bi da frekvencija energije Mordela i Picuga odgovara frekvenciji sazviježđa Oriona.

VUČEDOLSKI ORION

Dakle, budući da se nedovoljno zna o arheološkim lokacijama Mordele i Picuge, sistem razmišljanja koji je korišten na važnom arheološkom nalazištu Vučedol, mogao bi se analogijom primjenjivati kod potencijalnih arheoloških iskapanja na tim lokacijama. Naime, vučedolska kultura obuhvaćala je prema prof. Aleksandru Durmanu liniju Solun - Vučedol – Trst – Salzburg – Prag – granicu Poljske.

Za vučedolsku civilizaciju se smatra da je postojala od oko 3000-2400. g. pr. Kr. te da je postojala paralelno sa velikim civilizacijama kao što je staro carstvo u Egiptu, sumerska civilizacija u Mezopotamiji, razvijala se paralelno s Trojom i početnom fazom Troje II. To nalazište je, inače, poznato po vučedolskoj jarebici, posudi u obliku ptice na čijem je vratu urezana dvobridna sjekira (labris), a odnedavno je poznato i po pronađenoj čizmici. Najzanimljivije otkriće je posuda s urezanim najstarijim indoeuropskim kalendarom, zasnovan na promatranju zviježđa Orion s 45. paralele, tzv. Vučedolski Orion. Posudu je pronašao hrvatski arheolog dr. Aleksandar Durman u jednom podrumu u Vinkovcima 1978. godine, gdje se nekad nalazila jama ljevača bakra. On je otkrio simboliku crteža i zaključio da se radi o najstarijem indoeuropskom kalendaru koji datira iz vremena sumerskih i egipatskih kalendara. Međutim, vučedolski kalendar ne predstavlja kopiju tih kalendara, jer je napravljen na sjevernijoj, 45. paraleli.

Veliko zimsko zviježđe Orion je oko 2800. godine pr. Kr. zalazilo za obzor 21. ožujka, na dan proljetnog solsticija. Iz čega proizlazi da je Vučedolski Orion bio važan dan za Vučedolce. Naime, nestanak Oriona s neba označava kraj zime, što je predstavljao početak godine. Zimi Sunce gubi moć, Orion preuzima njegovu ulogu i postaje predmetom štovanja te vlada nebom do dolaska proljeća.

Na stjenkama posude urezana su 4 vodoravna pojasa koja predstavljaju 4 godišnja doba. Svaki se pojas sastoji od 12 kvadratnih polja od kojih je svaki drugi prazan, a na gornja tri nedostaje nekoliko polja. Godišnja doba su prikazana, od vrha posude prema dnu: proljeće, ljeto, jesen, zima.

U svakom kvadratu se nalazi određeni simbol koji se može povezati s određenim zviježđem koje se pojavljuje u to doba godine, ili sa Suncem.
Sunce se pojavljuje jedino u najvišem pojasu koji prikazuje proljeće. U tom se pojasu pojavljuje i Orion. Dio tog pojasa je odlomljen.
Drugi, niži pojas prikazuje ljeto; na njemu se nalaze Plejade, Labud i Kasiopeja. Zviježđe Kasiopeje prikazano je u obliku slova W, Labud je prikazan kao križ sv. Andrije, a Plejade kao tri koncentrična kruga.
Treći pojas prikazuje jesen, a na njemu su prikazane Plejade, Blizanci, Pegaz i Ribe.
Četvrti pojas sa zimskim nebom je potpuno očuvan i na njemu se vide Kasiopeja, Pegaz/Ribe, Orion, Plejade, Pegaz/Ribe i Blizanci.
Uz te arheološke nalaze pronađeno je i 8 ljudskih kostura (1 muškarac, 6 žena i 1 djevojčica). Tijela su bila zatrpana debelim slojem ugljena, a na lubanjama su imali udubljenja za koja se pretpostavlja da su nastala lijevanjem rastopljenog bakra, što upućuje na ritualnu žrtvu.
Dr. A. Durman navodi da su muškarac i jedna žena pokopani tako da gledaju u nebo te su imali po jedno udubljenje na lubanji, dok su ostale žene, položene licem prema zemlji, imale po dva udubljenja na lubanji.
U grobu je pronađena posuda koja se može povezati s obredom. Naime, mogli bi povezati muškarca s prikazom Marsa, ženu s jednim udubljenjem povezati s Venerom, a ostale žene predstavljaju Plejade. Uz njih je četiri puta prikazano zviježđe Oriona. Time bi žrtve predstavljale nebeska tijela i neki važan događaj na nebu za Vučedolce.
Pretpostavlja se da je ova žrtva izazvana položajem Marsa i Venere u Plejadama i da se njihov prolazak kroz to zviježđe poklopio s proljetnim ekvinocijem. To je mogla biti toliko važna podudarnost koja je „tražila“ prinošenje takve žrtve.

Kako svaki ritual ima određenu svrhu, a čiju namjenu su znali drevni svećenici, pretpostavimo da je svrha ovog rituala bila ulazak u zmajeve/sinkrone linije te svojevrsno putovanje do Marsa, Venere i navedenih sazviježđa, ali i u obrnutom smjeru. S obzirom da je ovaj ritual podrazumijevao prinošenje ljudskih žrtvi, vjerojatno se radilo o određenoj dekadenciji te civilizacije, pa su možda takvi ulasci zbog načina upotrebe dovodili do „onečišćenja“ linija.

Karta preuzeta sa stranice: http://www.m-111.org/files/2006/06/m111-06.pdf
Može se na karti vidjeti kako su područje Vučedola i Istre u istoj ravnini i naravno blizu,
tako da se znanje moglo lako prenositi.

Prikaz Oriona u vučedolskom kalendaru
Preuzeto sa stranice: http://www.m-111.org/files/2006/06/m111-06.pdf

NE/VIDLJIVO I NE/IZREČENO

Oberto Airaudi – Falco u svojoj knjizi „Sinkrone linije“ navodi da se ljudsko biće smatra ogledalom svemira. Magija odraza rađa se na principu da isto privlači isto. Fizičko tijelo odgovara svijetu materije, suptilno tijelo „pragu“, a duša „realitetu“. Na svakoj osobi postoje točke protjecanja koje su točna preslika sinkronih linija. U „malenoj sobi“ koju svatko ima (mjesto smješteno duboko u nama u kojem su, prema starim Egipćanima, sadržani svi odgovori), nalaze se svi putovi: ona je poput mape cijelog našeg svijeta i njome se možemo kretati ovisno o sposobnostima. Napraviti to znači naučiti sanjati, koristiti suptilna tijela, spoznavati. Svaki čin individualne slobodne volje stvara događaje koji će imati odjek na čitavome planetu. Mikrolinije nemaju nikakve veze sa duhovnim činjenicama: događaji teku linijama i prolaze, a slobodnom voljom možemo upravljati prilikama. Isti princip je i kod prano-terapije, ona ne stvara promjene na događajima, već u tijelu i umu.

Mikrolinije imaju fiksni položaj koji je ponekad i izvan tijela, jer ovisi o njegovom pomicanju. Sveti ples se sastoji od posebnih kretnji koje omogućuju zauzimanje idealnih položaja za mikrolinije: njihova je brzina kretanja različita u odnosu na tijelo te kao da su često ispred njega. To je isto kao što je misao brža od fizičke aktivnosti koja dolazi naknadno. Kada se osoba brzo kreće, iza sebe ostavlja trag. Koraci svetog plesa ocrtavaju položaje linija. Na taj način se naše tijelo-hram povezuje s vlastitim mikrolinijama. Zauzimajući svjesno prirodni položaj, otvaramo u sebi točke koje nam omogućuju održavanje i primanje većih energija. Koristeći specifične položaje koji djeluju na mikrolinije, moguće je uskladiti adonajbe (čakre) kao mjesta kontakta među pojedincima. Kada se ritualno ostvari ovakva vrsta veze, možemo dobiti međusoban odjek muškog i ženskog principa, koji se simbolički izražava u liku adnrogina.

Ako se nalazimo blizu pristupa linijama i ako znamo koristiti vezu između linija i vlastitih mikrolinija, moći ćemo povećati osobnu moć spoznaje. Mikrolinije se mogu osloboditi jednako kao i sinkrone: takvu pojavu nazivamo „prosvjetljenjem“. Simbolički, ako neki iluminat oslobodi vlastite mikrolinije, on će sukladno tome dobiti moć da njegova znanja odjeknu u drugima, a ti će drugi zatim tu mogućnost, ovisno o njihovoj slobodnoj volji, moći iskoristiti ukoliko to žele.

I biljke, poput svih ostalih vrsta, imaju svoje specifične mikrolinije. Biljka kada dovoljno naraste i kad joj širina korijenja dosegne bar 10 metara te se uspije povezati s raznim vrstama izdanaka drugih biljaka, postaje moćna antena koja ima odgovarajuće potencijale i inteligenciju. Šumsko tlo i čitav prirodni teritorij veliki su živčani sustav ogromne površine. Na nekim mjestima šume su nastavile postojati, iako ih više nema u materijalnom svijetu. Nestale su samo na razini vremena u koje smo uronjeni u ovom materijalnom svijetu.

Na Zemlji, ljudska bića koriste biljnu vrstu kao simbiont. Biljke žive s nama u simbiozi i mogu biti most preko kojeg se odašilju signali diljem galaksije, kako bi se proširile točne informacije o ljudskom biću i drugim vrstama. Biljke postaju točke odašiljanja signala, budući da je sve ono što je živo blisko povezano, a linije protječu upravo preko onog što je živo.

Postoje vrlo važna vremenska razdoblja u godini kada je lakše ostvariti kontakt s linijama i koristiti ih: to su ljetni i zimski solsticij. Tada kao da linije postaju „mekše“ što omogućava lakši pristup, dok su u drugim razdobljima krute i tvrde i nije ih moguće ni okrznuti. Tijekom zimskog solsticija postavljaju se temelji onoga što će se kasnije nadograđivati tijekom ljetnog. Za vrijeme solsticija biljke imaju proširene sposobnosti te je i zato lakše koristiti sinkrone linije u tom razdoblju. Tako da sinkrone linije predstavljaju stabilan i postojan element koji sudjeluje u ritmovima.

Fotografija preuzeta sa stranice:
http://www.croatia.hr/Hrvatski/Destinacije/Destinacija.aspx?idDestination=4866
Na fotografiji imamo prikaz Brijuna iz zraka koji pokazuje drveće, šumu u geometrijskim oblicima, krugovi koji formiraju trokut. Pretpostavimo da se radi o mogućem utjecaju naših predaka, možda Kelta čiji su hramovi bili šume (gajevi, lugovi, dubrave; dub – drvo, hrast).

Također i Marko Pogačnik navodi određena slična shvaćanja u svojoj knjizi „Zmajeve linije“. Naime ističe da je sve što poznajemo kao opipljivo i materijalno, zapravo manifestacija mnogo suptilnijeg i nevidljivijeg energetskog postojanja tj. sve što se može opaziti pomoću naših 5 osjetila, postoji i na nevidljiv način, na razini energije više frekvencije. Duh se pokazuje kao Život kroz Oblik. Litopunkturni meridijani, zmajeve linije bitna su struktura eteričnog tijela Duha Zemlje. Energija koju provode je različite gustoće.

Svjesnost Duha Zemlje postoji u stanju izrazito visokofrekventne energije – ako čovjek neposredno iskusi ovu energiju dolazi u stanje – blaženstva. Linije imaju iznutra oblik dvostrukog vrtloga koji zrači energiju posebne kakvoće, a ljudska bića doživljavaju tu energiju kao – bezuvjetnu ljubav. Ako je utjelovljena u obliku, snaga bezuvjetne ljubavi (prane) je kozmička vatra bez koje nema života. Životna snaga Zemlje koja zrači iz litopunkturne mreže povezana je sa životnom snagom Sunca, jer pripadaju istom polju prane.

Mrežom zmajevih linija prenosi se energija inkarniranog Duha Zemlje, a također je primatelj i odašiljatelj drugih galaktičkih energija koje su važne za rast Zemlje i njenih stanovnika. Najpoznatije galaktičke energije su one koje su vezane za konstelacije zodijaka i ostale planete sunčevog sistema.

U prostoru često možemo prepoznati mjesto koje je na posebni način povezano s „dišnim otvorom“, kao što je npr. lokacija Motovuna. Osnovno značenje položaja Motovun može se čitati iz simboličkog jezika zapisanog u grbu grada, u kojem na vrhu brijega stoji mjesto s pet kula, a u srcu brijega leži cvijet. Iz navedenog se zaključuje da se Motovun nalazi nad izvorom energije. U grbu su tri vrha, dok je u stvarnosti jedan. Oni ne postoje fizički, već samo simbolički. Međutim, unutarnja struktura Motovuna oblikovana je tako da ima tri dominantne točke označene trima crkvama, koje su povezane s dvije glavne ulice, a gledane iz zraka imaju završetke u spiralnom obliku, koji su na vrhu brijega spojeni te čine oblik terase na kojoj stoji tvrđava. Spiralni ples akvastata (linije koje nastaju s tokovima „vode“) oko izvora energije stvara atmosferu koja u ljudima budi poseban osjećaj sreće. Središnji toranj na grbu (u stvarnosti, toranj katedrale) upućuje da se iz ovog prostora šire putovi energije (lay lines, zmajeve linije), kroz koje se širi energija koja se pretače kroz dišne otvore te opskrbljuju živa bića životnom energijom (etherom, pranom).

Dan je prikaz arhetipa u Istri, kako ga prikazuje Marko Pogačnik u svojoj knjizi „Zmajeve linije“, sastavljenog od dva elementa: sunčevog kruga/kotača i oznake dišnog otvora (kroz koji prostor komunicira s drugim svjetovima). Inače, u Istri postoje dva sloja označavanja dišnih putova, prvi – pretpovijesni: sastavljen od megalita (Mordele), i drugi – gradovi (Motovun), crkve (Strunjan).

Sunčev krug

Dišni otvor

Ovaj arhetip je otkriven, naime, u još jednom obliku. Oba imaju različite uloge, ali uvijek su povezane s križanjem zmajevih linija.

Drugi oblik sunčevog kruga

Ukoliko se navedeni arhetip sunčevog kruga zarotira, podsjeća na sazviježđe Orion kako su ga prikazivali Vučedolci.

Simbol sreće

Vučedolski Orion

Sunčev krug – kalendarska godina ima 12 mjeseci s pripadajućih 12 znakova zodijaka; 12 Hz (hertza) je izmjerena frekvencija piramide Ljubavi, jednoj od piramida u Bosanskoj dolini piramida; Isus je s 12 apostola bio na posljednjoj večeri; 12 je vitezova okruglog stola oko Sunca (kralja Artura).

Veza crteža i lokacija u Istri sa sazviježđem Oriona jako asociraju na Glastonbury-zodijak čiji su simboli razmješteni na određenim lokacijama u Engleskoj u pokrajini Somerset, u okolici Glasotnburya, a ocrtavaju energetske zone u krajoliku odnosno legendu o kralju Artura. Raspored tih simbola je uočila Katherine Maltwood (Glastonbury's Temple of the Stars, Katherine Maltwood, James Clarke, 1935). Na tlu je otkriven velik broj koincidencija koje se poklapaju, a odnose se na imena lokacija i izgled krajolika. Katherine Maltwood je bila svjesna da su zodijak konstruirali sumerski Kaldejci, kako se pretpostavlja oko 3000 g.p.Kr. (Izvor: http://www.isleofavalon.co.uk/avalon-mysteries3c.html - prikaz mape Glastonbury-zodijaka).

Budući da Istrom dominira i drugi arhetip – jarac, možda kad bi se pokušalo pronaći i druge znakove zodijaka (na teritoriju Istre ili mnogo širem teritoriju, recimo koji je obuhvaćao Vučedolsku kulturu) možda bi se došlo do sličnog zaključka o postojanju zodijaka u krajoliku. Naime, ne postoje bez razloga slični sistemi djelovanja kroz dugu povijest čovječanstva, oni su morali i još uvijek imaju neku određenu svrhu.

Kako se astrološki znak jarca, koji je vezan uz konstelaciju jarca, javlja 22. prosinca, mogao bi se vezati uz zimski solsticij.

Oberto Airaudi – Falco navodi da se „zahvaljujući volji, prikladnim i točno određenim sistemima odnosno ritualima određuje oblik koji se prebacuje na linije, koje ga apsorbiraju i dalje raspoređuju.“.

Također, arhetipski simbol sunčevog kruga iz Istre odgovara simbolu „theta“. Kako svaki simbol ima svoju frekvenciju, vjerojatno i prva dva naizgled ista simbola u prikazanom nizu od tri simbola, imaju različitu frekvenciju.

Simbol „theta“, neka od značenja:
1. simbol u nizu: duša, Zemlja
2. simbol u nizu: sreća
3. simbol u nizu: samorealizirana osoba, Bog, Sunce
Zbilja ima smisla, da duša ispunjena radošću postaje samoralizirana i dostiže razinu Božanstva. Znači, preostaje nam da budemo sretni i zahvalni na onome što imamo i postižemo. Kad bi sve unaprijed znali, ne bi bilo radosti otkrivanja.

Nadalje, slično kako Pogačnik pomoću sunčevog kruga opisuje ime Istre – Histria (latinski, najstariji zabilježeni naziv). Naime, korijen riječi se sastoji od pet slova – „histr“. Prvo izvorno slovo je izgubljeno. Ako se korijen „histr“ upiše u sunčev krug, tako da se na točkama kružnice nalaze slova „istr“, a u sredini je neizgovoreni „h“, proizlazi da „istr“ prikazuje vidljivu razinu krajolika, a „h“ nije izgubljeno, već prikazuje nevidljivu razinu.
U simbolu theta, također, bi se mogao na točkama kružnice nalaziti slova „teta“, a neizgovoreni „h“ u sredini.

Dakle, budući da su drevni ljudi imali znanje o linijama i znali koristiti energiju bezuvjetne ljubavi, koja putem linija prožima cijeli Svemir, može se zaključiti da je bitno održavanje čistoće linija i mikrolinija. Preduvjet za čistoću mikrolinija unutar čovjeka su čisto srce, čistoća misli, unos čiste, zdrave hrane. Ovo pokazuje koliko su naši preci živjeli usklađeno s kozmičkim zakonima. Prema tim principima energija je mogla kvalitetnije i bolje protjecati i duhovnost ljudi je bila u većoj mjeri zastupljena.

Postoje brojna shvaćanja o porijeklu imena Istre. Jedno od njih je shvaćanje koje je iznio dr. Ivan Cvitanušić da je Istra dobila ime po glazbenom instrumentu „sistrumu“, koji je bio posvećen egipatskoj boginji Izidi. Navedeno se uklapa u njegovu teoriju da su Hrvati (Hor-vati sljedbenici egipatskog boga Hora, Horusa) u ove krajeve došli iz Egipta.

Može se napraviti analogija između sisturma, koji je korišten u plesu tijekom drevnih rituala, s Istrom, čije je tlo ispresijecano linijama, kao žicama, „strunama“ na instrumentu. Osnovni oblik instrumenta predstavlja „ankh“, simbol života. Instrument je pronađen među objektima vezanim uz rituale za umrle, a drevni egipatski grobovi bili su oslikavani brojnim scenama koje su prikazivale pjevače, glazbenike i plesače.

Podudarnosti između lokacija na Zemlji i određenih položaja u Svemiru ima bezbroj, kao i ona već spomenuta, između položaja zvijezda u Orinovom pojasu s položajem piramida na Marsu, u Bosni i Egiptu.

Mars

Visoko (Bosna)

Giza (Egipat)

U slijedećem dijelu radi boljeg shvaćanja drevnih ljudi, dan je prikaz slijedećeg, što bi opet određenom analogijom moglo pridonijeti boljem razumijevanju Mordela i Picuga, i potaknuti nekog na druge ideje:

1. važnost određenih dana u godini te vjerovanja vezana uz njih,
2. određene ideje o zmajevim linijama Oberta Airaudija – Falca u njegovoj knjizi „Sinkrone linije – Energetski tokovi zemlje“.

1. VAŽNOST ODREĐENIH DANA U GODINI TE VJEROVANJA VEZANA UZ NJIH

Kao što je poznato određeni dani u godini zauzimali su centralno mjesto u životu drevnih ljudi, npr. solsticij (ravnodnevnica) i ekvinocij (suncostaj). Za Kelte je, također, bio iznimno bitan i 01. studeni, koji je označavao keltsku Novu godinu. Današnja Noć vještica (Hallowe’en, All Hallows', „the holly ones“), 31.10. proizašla je iz slavljenja Samhain-a u Britaniji i sjevernoj Francuskoj, a jedno od objašnjenja korištenja bundeve kao svjetiljke je da su Kelti, u to doba, smještali lubanje svojih predaka ispred njihovih vrata. To je bilo vrijeme kad se smatralo da je veo između ovog i drugog svijeta tako tanak da se umrli mogu vratiti i ugrijati u domovima živih, a također je i poneki živi čovjek – osobito pjesnici – mogao ući u drugi svijet. Kršćani su preuzeli tu keltsku svetkovinu, koju slave kao Dan svih svetih. Inače, Kelti su mjerili vremenske periode prema noćima, a ne prema danu; tako se postupalo u slavljenju rođendana, određivanju dana u mjesecu i Novoj godini.

Zanimljivo je da je i u drevnoj Perziji dan započeo zalaskom sunca, dok tek kasnije dan započinje izlaskom sunca. Slavljenje određenih dana u godini daje magijsku važnost obredima, donosi osjećaj ritma i kontinuiteta. U tim drevnim ritualima korišteni su, između ostalog, voda i vatra - elementi pročišćenja, čija svrha je bila praktična, a ne samo religijska odnosno vezana uz vjerovanje da će ih to očistiti od grijeha odnosno loših djela tijekom prijašnjeg perioda.

Proljetna ravnodnevnica (ožujski, martovski, proljetni ekvinocij) (vezano uz Vučedolski Orion) označava točku na nebeskoj sferi gdje ekliptika presijeca nebeski ekvator. (Kako ekliptika presijeca nebeski ekvator u dvije točke, postoje dva ekvinocija, proljetni - 21. ožujka i jesenski - 23. rujna). Inače, ekvinocij je trenutak u danu, nije cijeli dan, koji se proračunava za svaku godinu posebno. Zemljanima Sunce izlazi točno na istoku, a zalazi na zapadu. U oba slučaja dan i noć traju po 12 sati, a sunčeve zrake pod pravim kutom obasjavaju Zemljin ekvator. U astrologiji, u današnje vrijeme 21. ožujak je često prvi dan znaka u Ovnu (Aries). Također je to po tradiciji i prvi dan astrološke godine, koji se slavi na točan dan kad pada proljetni ekvinocij, i to u razdoblju koje varira od 19.-21. ožujka, ovisno o zemljopisnom položaju, vremenskoj zoni, prestupnoj godini.

Navedeni datum, vezan uz proljetni ekvinocij, bitan je velikom broju drevnih civilizacija diljem Zemlje, a slavi se i danas u brojnim državama. Naime, radi se o informacijskom kaosu, koji ima korijene iz vremena mita o kuli Babilonskoj. Da bi se dobila što sveobuhvatnija slika kako su drevna znanja utkana u sadašnjost, te kako se njihovo pravo značenje i svrha kroz razna tumačenja naprosto zaboravilo, dan je prikaz slavljenja 21. ožujka.

Na primjer, tradicija slavljenja Nevruza na proljetni ekvinocij, koji općenito pada oko 21. ožujka, datira 15.000 godina u prošlost, prije kraja zadnjeg ledenog doba. Nevruz označava proljetnu proslavu i početak iranske Nove godine (perzijski „nev“ – novi i „ruz“ – dan, „novi dan“), a široko je rasprostranjena u Turskoj, uključjući brojene turske narode kao Azere, Uigure, Jakute, Karakalpakse, Tatare s područja Volge, Kazana i Krima, Baškire, zatim u Sibiru, Krimu, a slavi se u također među Kurdima te raznim iranskim i turskim grupacijama u Makedoniji, Kosovu, Sjevernom Iraku, Iranu, Siriji, Pakistanu, Indiji, Azerbajđanu, Afganistanu, Kazahstanu, Kirgistanu, Gruziji, Uzbekistanu, Turkmenistanu, Zanzibaru, Albaniji, sjeverozapadnoj Kini, i drugdje. Inače, u Japanu je proljetni ekvinocij praznik i ljudi tada posjećuju groblje i nastoje okupiti obitelj.

Prema starom perzijskom kalendaru Nevruz je prvi dan godine i označava početak proljeća kad Sunce uđe u kuću ovna. Taj datum slavi se kao simbol buđenja i stvaranja. Prema perzijskoj mitologiji, na taj dan je Bog stvorio svijet, ljude (stvorio je Adama) i sunce, zvijezde su podijeljene u znakove zodijaka, Noina Arka je pristigla na kopno. To je dan kada se dobro spušta na zemlju. Za rituale koji su se obavljali tog dana građene su posebne građevine koje su znale imati stupove. Također, za Nevruz (koji ima razne varijacije imena) kao i za svaki važniji blagdan svugdje u svijetu (Uskrs, Dan svetog Juraja, Dan mrtvih, Božić, Novu godinu...), vrlo su bitne pripreme koje uključuju određene prethodne radnje, često vrlo različite, ovisno o područjima gdje se slavi: čišćenje kuće, kupovanje nove odjeće, kuhanje posebno pripremljenih jela i kolača (prema određenim receptima), ponegdje bojanje kuhanih jaja, obitelji se okupljaju radi blagdanskog jela, posjećuju se rođaci, prijatelji, siromašni kojima se odnosi hrana, razmjenjuju se dobre želje, pale se vatre (simbol pobjede svjetla/dobra nad tamom/zlom), pleše se oko njih, preskaču se krjesovi, obavljaju ritulna kupanja… Također se na taj dan, u nekim područjima, posjećuju i groblja, kako bi se izrazilo poštovanje umrlim rođacima te vrše brojni obredi, npr. davanje aperitiva na pladnju ljudima koji prođu ispred kuće, a primatelj uzvraća riječima: „Nadam se da će to pomoći dušama mrtvih.“ Na taj dan derviši čitaju pjesme „nevruzije“. Glavna tema su drveće, koja se proširuje na lišće, cvjetanje, toplije vrijeme i slično. U nekim područjima dijelovi odjeće, konci, vješani su na drveće. (Veza s drvećem i kićenjem prisutna je kod nas npr. za Božić – jelka). Uglavnom, smatra se da ono što osoba radi na taj dan, da će to utjecati na ostatak godine, pa stoga osoba nastoji biti dobra, ljubazna, vesela, oprašta pogreške drugih ljudi, združuje se u zajedničkim molitvama i izražavanju zahvalnosti Bogu, zaželi želje koje se trebaju ispuniti slijedeće godine. Dakle, smisao je tih postupaka da se rade dobra djela.

Iz ovih podataka proizlazi nesumnjivo veliko značenje u slavljenu određenih datuma, a može se uočiti i velika sličnost u pripremama, ritualima koji su vezani uz različite blagdane koji padaju na različite datume u raznim državama i religijama. Ova sličnost toliko zbunjuje da se možemo zapitati, pa o kojem je blagdanu zapravo riječ. Međutim, ono što u svemu treba naglasiti je važnost priprema – od točnog proračuna sata kada počinje određeni ritual – ekvinocij/solsticij, Nova godina, pa do priprema hrane i ostalog što je navedeno. Međutim, s vremenom se izgubilo pravo shvaćanje o stvarnoj svrsi blagdana zbog raznih tumačenja, tako da ne predstavljaju ono iskonsko znanje. U pravilu, blagdani se slave tek iz navike ili površnog shvaćanja religije.

Također bi se moglo zaključiti, bez obzira na raznovrsnost običaja, vezano uz mitove i drevne priče, da se određenog dana koji je padao na proljetni ekvinocij, možda ipak radilo o jednom mnogo drevnijem događaju ili događajima, koji je bio globalna inspiracija za te priče i rituale diljem Zemlje. Možda su tih dana na Zemlju došli „putnici“ iz drugih dijelova Svemira, pa je tako zaista tog dana došlo do stvaranja čovječanstva, A, npr. možda i Dan svetog Juraja ne prikazuje samo simboličnu smjenu kalendarskog doba, veća možda i pobjedu u ratu s tim „posjetiteljima“, možda onih s Marsa, uz koji se obično i veže rat te strah i užas (imena Marsovih asteroida: Fobos – grč. strah i Deimos – grč. užas, koji u grčkoj mitologiji predstavljaju pratioce boga Aresa).

Uglavnom, prethodno je navedeno kako bi se vidjela svrhovitost slavljenja određenih dana u godini, a sve zbog vrlo praktičnog razloga – kako koristiti linije. Drevni ljudi da bi mogli koristiti te linije i putovati njima, znali su da su pripreme iznimno bitne. Jedan od preduvjeta tog putovanje, te pustolovine, tog questa, te potrage je – kao što je već rečeno - čistoća, čisto srce, čistoća misli, unos čiste, zdrave hrane, te vezano uz to očuvanje naše planete čistom i zdravom.

2. Oberto Airaudi – Falco - knjiga „Sinkrone linije – Energetski tokovi zemlje“

Navode se neke ideje iznesene u Falcovoj knjizi vezane uz sinkrone linije i njihovo korištenje.
Sinkrone linije označavaju tokove energije koji mogu katalizirati velike sile u svemiru. One su putovi života koji povezuju sve planete gdje postoji život. Njima teku suptilne energije koje nije lako izmjeriti. Njihova gustoća i frekventnost ovisi o životu te o kvaliteti i kvantiteti protoka informacija. Djelomično su načinjene od tvari-ne-tvari (oblika suptilne energije koju misao može oblikovati). (Vjerojatno je zato i ostalo sjećanje u ritualima i blagdanima raznih naroda da se tada razmišljanja pozitivno, da ljudi budu ispunjeni ljubavlju, ljubaznošću, srećom, suosjećanjem, praštanjem, a suprotno je smatrano grijehom). Tvar-ne-tvar predstavlja razinu postojanja, kao izolator, između svijeta forme i drugih razina stvarnosti, pa se zato koristi kod selfice („self“ – sanskrtski „spirala“). Selfica je instrument koji privlači korisna stanja u fizički život te ih povezuje s mikrolinijama fizičkog tijela, a može biti napravljena od zlata, srebra, platine ili bakra. Selfiku su koristili Atlantiđani, a njezini tragovi se kasnije nalaze u egipatskoj, etruščanskoj, keltskoj i staroj arapskoj kulturi te se koristila sve do VIII st. pr. Kr. Upotrebom velikih bakrenih selfica moguće je zgusnuti tvar-ne-tvar koja nije stabilna i predstavlja idealnu vezu sa sinkronim linijama. Zahvaljujući volji, prikladnim i točno određenim sistemima odnosno ritualima određuje se oblik koji se prebacuje na linije, koje ga apsorbiraju i dalje raspoređuju. Slike odnosno projekcije ljudskog uma, na linijama se prvo prenose u tvar-ne-tvar. Primjenom tvari-ne-tvari moguće je oblikovati određene vrste leća koje imaju mogućnost prelamanja signala i utjecaja na vrlo široko područje tako da mijenjaju tijek događaja. Sila koja se giba u toj struji djeluje na onim mjestima gdje naiđe na život te ju je moguće prenositi spiralama.

Sinkrone linije nemaju nikakve veze s magnetskim linijama na Zemlji i njihovo gibanje nije pod utjecajem planeta i obližnjih zvijezda. Linije su, zapravo, pod utjecajem prividnog položaja zvijezda u odnosu na Zemlju. Na primjer, iako zvijezde koje čine sazviježđe Veliki Medvjed, sa stajališta astrofizike, međusobno nisu u nikakvom odnosu, sa zemaljskog stajališta položaj planeta ipak utječe na raspoređivanje ovih linija na Zemlji.

Linije mogu prolaziti iznad ili ispod površine Zemlje. Kada prolaze površinom, lakše se s njima povezati formiranjem sekundarnih ili malih linija, koje je moguće oblikovati snagom misli.
U izradi mapa sinkronih linija, uočeno je da se u nekim područjima javljaju geometrijski oblici.

Sinkrone linije su jako stare, utjecale su na formiranje planina i tokova rijeka, a za njihovo korištenje je potrebna ogromna količina energije misli. Dakle, linije su znatno starije od planina i planine su se oblikovale prema linijama, a ne obrnuto. Iz toga proizlazi da bi se linije, u slučaju mogućeg nestanka, eksplozije ili bilo kakvog drugog događaja te vrste, zbog načela uštede svemira, usporile u odnosu na brzinu rotacije planeta, sve dok se ne bi posve odvojile od njega. U tom bi trenutku život na Zemlji prestao postojati. Naime, ne bi više vrijedio princip slučaja (sinhroniciteta) i stvorile bi se stanice koje ne bi poštivale skladnost života. Sinhronicitet je sila svemira koja omogućuje djelovanje zakona svih drugih sila poput magnetizma ili gravitacije: npr. čestice koje kruže oko nekog atoma ne sudaraju se zato što se na savršen način ponašaju prema zakonima.

Drevni narodi gradili su svoje hramove i svetišta na linijama i na tim mjestima je bilo olakšano iscjeljivanje, proročki su snovi bili intenzivniji, svećenici su mogli manipulirati silama vezanim uz razna božanstva i zemaljske entitete. Naime, pokušavali su upravljati tim silama gradeći npr. menhire koji su služili kao antene za kontakt s višim silama.

Sinkrone linije pružaju veliku mogućnost širenja ideja. Preko njih je moguće odašiljati i primati informacije, što znači ako čovjek šeće tim mjestima, prikuplja i odašilje misli preko svih ogranaka linije. Malo je ljudi koji znaju koristiti linije, a ako netko posjeduje tu rijetku sposobnost, u stanju je utjecati na ogroman broj ljudi na Zemlji.

Na mjestima gdje izviru lako ih je uočiti. Okoliš je drugačiji, a vrijeme može imati drugačiju vrijednost, jer dolazi do psihičkih promjena. Najjasnije ih mogu percipirati osobe koje su za to pripremljene, a to su specijalizirani istraživači nazvani „sanjači“.
Kako prolaze tisućljeća linije se vrlo polako pomiču, slijedeći određena pravila.

Uglavnom, linije imaju razne funkcije, a neke od njih su:
1. u stanju su mijenjati događaje,
2. to su glavni putovi koji se koriste u tehnici visokog stupnja odvajanja astralnog od fizičkog tijela,
3. linijama mogu teći ideje, misli, stanja duha, a mogu utjecati na sva živa bića,
4. glavni su živčani sustav naše planete koje se smatra zasebnim entitetom,
5. putovi su komunikacije sa Svemirom.

Svako živo biće može uspostaviti vezu s njima, ali samo čovjek može putovati beskonačnom brzinom ostatkom Svemira, kao što je to radio prije mnogo stoljeća. Trenutačno se smatra da biljni svijet, na određenoj razini, najbolje koristi sinkrone linije – izvlači i šalje obavijesti povezujući se linijama s cijelim svemirom.

Onaj koji zna ostvariti kontakt s linijama može izabrati mjesto i vrijeme u kojem će ponovno uzeti drugo tijelo nakon fizičke smrti. U razdoblju nakon smrti sve duše putuju sinkronim linijama, jer ih jedino one mogu usmjeriti. Među nastanjenim planetima postoji seoba inteligentnih života i duša, kojima je put ponekad prepriječen ili ograničen, što znači da je moguće inkarnirati se u drugim svjetovima odnosno da je moguće potjecati iz druge sfere.

Linije mogu sadržavati neograničene količine znanja, iz njih je moguće izvući informacije, slike i vizije iz prošlosti te olakšavaju predviđanje događaja. Tisućljećima su ljudi koristili ove linije prvenstveno kako bi mijenjali događaje. U Kristovo vrijeme ljudi su poznavali linije i djelomično ih koristili, ali je njihova upotreba izgubila važnost, jer su društveni kontakti bili ograničeni na zatvorena područja te je postalo beskorisno širiti ideje cijelim planetom.

Moguće je da su drevni narodi na visokom stupnju razvoja, poput Etrušćana ili velikih srednjeameričkih civilizacija, upravo koristeći sinkrone sile dobrovoljno napustili ovu planetu kako bi kontaktirali druge paralelne svemire. Kaže se da je upravljajući ovim kanalima moguće prijeći u paralelne svjetove, čija se vibracija nešto razlikuje od naše.

Kada pristup linijama nije bio moguć koristile su se spirale za ulaz, što predstavlja veliki gubitak energije. Ulazak u liniju podrazumijeva i veliki rizik, jer ponekad nije moguće naći izlaz.

Linije predstavljaju neku vrstu živčanog sustava bića kojeg nazivamo Svemir. Od glavnih linija koje spajaju planete i sunčeve sustave granaju se regionalne linije prema središtima u kojima se odvija život, kao što je naša planeta. U trenu kada jedna od glavnih linija dotakne sunce, dijeli se u manje linije koje donose silu, energiju i informacije od samog sunca. Linije su zapravo mreže koje neku planetu čine kompaktnom. Sinkrone linije koje izlaze iz polova planete međusobno se spajaju kako bi dalje nastavile put. Galaksije su, pak, spojene još širim putovima i imaju tendenciju gibanja i spajanja upravo na mjestima na kojima se stvaraju sinkroni čvorovi. Na nekim mjestima linije se isprepliću pretvarajući se u vrata u druge svemire. Tako nastaju prolazi preko kojih se mogu povezati planete na različitim vibracijskim razinama.

Koristeći linije ne putujemo linearno, već se njima krećemo savijajući prostor. Putovanje sinkronim linijama znači kretanje brzinom jednakoj nuli izvan vremena i prostora. Kad se čovjek jednom odvaži i krene u veliku svemirsku avanturu, moći će koristeći sinkrone linije, odrediti položaj vlastite planete i mjesto do kojeg želi stići.

Otkriće sinkronih linija, ova znanstveno fantastična priča, počela je prije oko 75.000 godina. Linije su se formirale u određenom trenutku u vremenu kao koncept kompleksnosti u razvoju života, kako bi omogućavale nastanjivanje. Prvo otkriće linija nije bilo na Zemlji, a njihov pronalazak na ovoj planeti postao je važnim događajem. Otkrivene su tijekom istraživanja značenja smrti: promatrajući kamo odlaze mrtvi, primijećeno je da se svi kreću u istom smjeru.

Stoga, možemo ponoviti shvaćanje koje je izneseno u knjizi Grahama Hancocka da je „put mrtvih bio zemaljska preslika Mliječnog puta“.

Nadalje, linije su vezane uz koncept labirinta. Iako je labirint sačinjen od linija, ne podudaraju se, jer sinkrone linije nose matricu događaja, a labirint nosi samo forme koje postoje unutar događaja. Ulazak u labirint je moguć preko malih linija ili nekih drugih sličnih tokova. Ako postoje kutovi ili točke ulaza u labirint, znači da i u njemu možemo ostati zarobljeni. Ako pred sobom imamo nekoliko otvorenih vrata, možemo izabrati jedna od njih i naći se na linijama, ako otvorimo druga ući ćemo u labirint, a treća će nas odvesti u novu inkarnaciju. Ako uđemo u stvarnost labirinta, moći ćemo razviti određeno duhovno stanje koje će nadomjestiti ono s kojim bismo se suočili u životu. Ovakav koncept labirinta može podsjećati na pakao, raj ili čistilište. Ako smo na jednoj od ovih razina, ne možemo prijeći na drugu. One su nastanjene bićima predodređenim za različite stvarnosti. Može se reći da o težini duše i njenoj gustoći ovisi na kojoj ćemo razini završiti. Potreba za povezivanjem mjesta smrti i života uz točke protjecanja jedan je od razloga zašto su se na mjestima izviranja gradile crkve, a prije njih hramovi vezani uz kult smrti.

Svaka živuća vrsta ima mogućnost ostvariti kontakt sa sinkronim silama, a takvu mogućnost ima posebno ljudska vrsta koja bi mogla putovati svemirom beskonačnom brzinom, tako da ponovno nauči raditi sve ono što se već radila prije mnogo stoljeća.

28.10.2007. - Tatjana Sučec