Članak Davida Luczyna

Za mnoge je putovanje kroz vrijeme tema za Science-Fiction romane. Jedva da se još prije kratkog vremena ozbiljno s time bavili znanstvenici. No sada se sve više šire glasovi i izvještaji da putovanje kroz vrijeme nije apsurdno i nevjerojatno. Već u vremenu kada je Einstein postavio svoju teoriju relativnosti i teoretski dokazao da je vrijeme nešto relativno, US Navy je očigledno (u početku uz pomoć Nikole Tesle) u svom Philadelphija eksperimentu začinjeno čudnim pričama, da se pokuša cijeli brod učiniti nevidljivim, ovaj kratkoročno i "zabunom" katapultirala u budućnost.

S jednim kasnije poduzetim istraživanjem, pod imenom "Montauk-projekt", navodno se dalje eksperimentiralo s putovanjem kroz vrijeme, do slijedeće katastrofalne nezgode (vidi knjige od Preston Nicolasa). Ipak dok je to još sve u tajnosti, oficijelno nije dokazano i prema tome još uvijek špekulacija, počeli su se u međuvremenu astro i kvantni fizičari ozbiljno približavati - u najmanju ruku teoretski – ovoj tematici.

Ovo se može pročitati u različitim internacionalnim stručnim časopisima. I upravo je genij fizike profesor Stephen Hawkins, nedavno objasnio da je putovanje kroz vrijeme moguće. Kazao je: "Ako se Einsteinovu Sveopću teoriju relativnosti spoji s kvantnom mehanikom moglo bi putovanje kroz vrijeme biti moguće". Moglo bi se samo potrošiti vrlo mnogo energije ali inače ne bi mnogo koštalo. "Potreban je samo jedan otvoreni duh".

Ovaj otvoreni duh i veliko znanje, kako u klasičnoj tako i u ezoteričnoj fizici, spojeno s velikim težnjom za eksperimentiranje i iz toga rezultirajućim know-how (znati kako), čini se da posjeduje spiritualna zajednica u Italiji. Oni tvrde da su realno stvorili i iskonstruirali kabinu u kojoj su poslali ljude u prošlost. Imali su već preko 1000 takvih putovanja s preko 100 osoba i odgovarajući tome mogu pričati i ukazati na mnoge zanimljivosti. Da nisam sam vidio tu napravu i slušao te ljude kako o tome pričaju s razumijevanjem ne bi se usudio pisati ovaj članak. Dakle, tko je to da takvo što tvrdi?

Radi se o spiritualnoj zajednici koja je već neko vrijeme zbog svog grandioznog, tajno građenog podzemnog hrama, nadaleko postala poznata: "Magični Narod" Damanhura (Grada svjetlosti). U međuvremenu tamo živi preko 400 ljudi u , prije 20 godina, osnovanoj zajednici, 50 km sjeverno od Torina i postigli nevjerojatno na svim razinama (vidi Kasten). Esotera, Connection, der Spiegel, Amica, RTL, VOX, ZDF-Auslandsjournal i drugi već su o tome izvještavali. Dok je većina normalnih časopisa, zbog uobičajenih predrasuda i nepoznavanja zanemarila suštinu i paušalno smjestila Damanhur u koš sekti, bilo je ipak i nekoliko pozitivnih izvještaja, a stotine Nijemaca već su se i sami uvjerili o nevjerojatnim ostvarenjima koje je postigla ova grupa. I sam sam nekoliko puta bio na mjestu i mogao se uvjeriti o integritetu i nevjerojatnom znanju te grupe. Kao jedan aspekt njihovog mnogostrukog spiritualnog, magičnog, socijalnog, umjetničkog i mudrog rada za budućnost želio bih sada pokušati opisati putovanje kroz vrijeme koje se tamo, očigledno, vrlo realno dogodilo i nešto o vrlo kompleksnoj teoriji koja iza toga stoji.

Pri čemu bi se trebalo spomenuti da je osnivač i inicijator zajednice, hrama i putovanja kroz vrijeme, Oberto Airaudi, čovjek s mnogo nevjerojatnog znanja. Između ostalog to je i zbog toga što se sjeća svih svojih prijašnjih inkarnacija i s time i svog starog znanja. On je onaj koji je dao temelje i daje značajne impulse za tamo ponovo pronađene i prakticirajuće ezoterične znanosti. Već sama priča o njegovom vlastitom prvom putovanju kroz vrijeme zvuči vrlo misteriozno i bila nam je ispričana u okviru jednotjednog uvodnog seminara. U stvarnosti je to bilo tako: Već je u djetinjstvu magija i alkemija bila Obertov hobi. Kao mladiću (s 24 g. osnovao je zajednicu) pojavio se u okviru jedne magične evokacije jedan stari čovjek koji mu je, između ostalog, egzaktno opisao vrijeme, mjesto i specijalan kod (formulu), pomoću kojeg se može putovati u prošlost. Taj stari čovjek je bio on sam iz jednog drugog vremena. Oberto, koji je bio naučen na takve stvari, učinio je kako mu se kazalo i otišao na svoje prvo putovanje u Atlantidu. Tamo je dobio nužne informacije kako bi mogao konkretno realizirati vremeplov.

Mnogo godina kasnije, dok je hram bio u tajnosti građen i igrao značajnu ulogu u svemu, postalo je to očito za Damanhur nešto što se samo po sebi razumije a o čemu drugi mogu samo sanjati i fantazirati.

Naravno potrebno je više od jednog napisanog članka i više od samo nekoliko posjeta u Damanhur kako bi se prema kompleksnosti ove činjenice, da bi se moglo biti tek približno pravedan prema teoriji i njenoj praktičnoj primjeni u prikazivanju, da je tu međusobno isprepleteno više ezoteričnih znanosti i tehnika. Potrudit ću se to opisati toliko koliko je moguće i onako kako sam to sam razumio. Ali istovremeno vas upozoravam: Nije lako za razumjeti i probaviti.

Po pričanju Damanhuraca postoje dvije mogućnosti putovanja kroz vrijeme (do sada samo u prošlost):

a) s finotvarnim tijelom, tako da je osoba prenesena u prošlost, kroz njena osjetila razabire i svojim tijelom djeluje. No to ipak nije jednostavno, jer se cijelo vrijeme mora držati otvorenim kanal kroz prostorno vremensku mrežu.

b) s fizičkim tijelom koje je doslovce dematerijalizirano a u prošlosti se ponovo materijalizira.
Sad će naravno mudrijaši odmah kazati: Super, jednostavno se uzme sa sobom kamera ili video, to bi bio čvrsti dokaz (npr. snimati piramidu kada se gradi). Naravno, tako lukav sam i ja bio. Nažalost ne može se ništa materijalnog ponijeti kao ni donijeti – putnik kroz vrijeme putuje gol. Damanhurci uvijek nanovo naglašavaju da ih ne interesira dali će nekog uvjeriti da je putovanje kroz vrijeme samo jedan aspekt njihovih opsežnih eksperimentiranja kako bi se razumjela priroda materije i zakoni prostora i vremena. Oberto je još mnogo prije eksperimenata imao ideju povesti na (nefizički) put u Atlantidu jednog vrlo sposobnog slikara. Kada su se nakon tri dana vratili natrag nacrtao je u godini dana, u stanju sličnom snu, preko stotinu slika koje smo u okviru jednovečernjeg prikazivanja dijapozitiva vidjeli dvadesetak. Vjerujem da su svi koji su vidjeli te slike bili pod velikim dojmom. Kod nekih koji su te slike vidjeli dogodio se "klik". Znali su da to nisu slike fantazija iako su u stvari izgledale vrlo fantastično. Neke od njih su krunski završetak mog predavanja s dijapozitivima koje sam već održao od Düsseldorfa do Beča gotovo u svim većim gradovima.

No sada natrag u Damanhur i praksu. Mjesto u koje je Oberto prvi put putovao bilo je nešto poput mjesta sila. To je mjesto gdje se križaju više "sinkronih linija" (nešto slično kao Leylines). Te točke križanja su takozvane vremenske mine koje između ostalog spremaju potrebnu energiju kako bi takvo putovanje bilo moguće. Energiju je moguće izdvojiti primjenom umjetnosti i kreativnosti i na način kako i zemljište iskopati prema egzaktnim procjenama. Vremenska mina je geografsko, u većini slučajeva, podzemno mjesto koje je prirodno ali se može stvoriti i umjetno. Ono može biti okarakterizirano kroz slijedeće aspekte: - Prisutnost sinkronih linija tj. točkom križanja – spremištem energije (supstanca-nesupstanca/vrijeme-vital-jedinica) – neizraženom slobodnom voljom – "nezasićenim" događajima.

To jest, po Damanhurskom viđenju vrijeme se sastoji od "vremenskih paketa" koji sadrže određeni broj događaja i formi i osim toga još niz nerealiziranih, neutralnih događaja koji nisu bili korišteni "slobodnom voljom". Taj vremenski paket obuhvaća 66 godina. No to je ipak samo isječak ukupnog gledanja, ako smo naučeni vidjeti vrijeme kao liniju koja prolazi iz prošlosti u budućnost. Damanhurci govore o vremenskim paketima kada pričaju o rijeci koja teče u jednom neodređenom smjeru. Ipak je važno misliti na to da je vrijeme istovremeno jedno "cirkulirajuće more vječne sadašnjosti". Vremenski paketi su "spremišta događaja i formi". Oni su definirani kroz "momente božanske susretljivosti, pažnje". Svaki vremenski paket ima određeni ritam koji se ponavlja ciklički u drugim paketima. Putovanja kroz vrijeme su samo moguća u vremenu malenih kompleksnosti.

Ne baš lako razumljiva, vrlo kompleksna teorija i iskustvo pokazuje da je relativno teško, gotovo nemoguće, a također i vrlo energetski zahtjevno, putovati nekoliko godina ili desetaka godina u prošlost, ali "relativno" jednostavno učiniti veće vremenske skokove. Tako su navodno Damanhurci bili već do 59.000 godina prije Krista.

Da priča, koju sam čuo i čitao nije tako konkretno i na razumljiv način pričana ne bi u nju vjerovao. Također i sama vremenska kabina me je uvjerila, da ne kažem, ostavila na mene snažan utisak. Trebalo bi se misliti na to da ovaj hram, u koji su investirani milioni, i vremenska kabina koja izgleda vrlo kompleksno i komplicirano, nije građena za javnost kako bi npr. ostavili utisak na novinare poput mene. Konačno oni uopće nisu zainteresirani i ne teže za senzacionalnim objavljivanjima i ljudima.

Iza svega toga vjerojatno stoji know-how, da sve, što sam dosad vidio u ezoteričnim krugovima nadaleko nadilazi. S ovime smo kod slijedećeg praktično-tehničkog aspekta. Kao slijedeći preduvjet za vremensko putovanje služi veliki broj "selfičkih struktura". Ova stara, od Oberta ponovo otkrivena znanost o finotvarnoj suštini koja djeluje u metalnim strukturama (prvenstveno iz zlata, bakra i mesinga), s preciznim mjerama i kutovima, nalazi se posvuda u Damanhuru a naročito u hramu i u kabini vremeplova. Preko 30 tona ove opskurne, fascinirajuće tvorevine, u svim veličinama ugrađena su, uglavnom nevidljiva, po cijelom hramu. Istovremeno postoje mnogi manji selfici kao narukvice, prstenje, privjesci i podlošci i služe za sve moguće svrhe, npr. bolji vid, sjećanje, bolje spavanje, za iscjeljivanje. Selfici napravljeni od žice, veličine tanjura, s malim kuglama, koje su ispunjene jednom obojenom alkemijskom tekućinom imaju u biti funkciju: Savijati vrijeme! Kako to oni čine i što to konkretno znači nije mi, naravno, bilo otkriveno. Samo toliko da su, kako izgleda, u stanju stvoriti "polukonstantno polje" u kojem je vremenski putnik prenesen u izvanvremenske uvjete u kojoj je njegova totalna masa i vrijeme istovjetna nuli. Tada se može osoba, uz pomoć specijalnog koda i koordinata za određene vremenske frekvencije, poslati u jedno specijalno vrijeme unutar "vremenskog mora" u kojem je sve istovremeno sadržano. To je opet moguće samo na temelju gore spomenutog vremenskog paketa za koji vremenski putnik ima afinitet kroz sličnu frekvenciju. Najveće jamstvo za to, je po svemu onda, ako se putujući u tom vremenu već inkarnirao. Već je i bez toga jasno zašto normalni znanstvenici bez ezoteričnog razumijevanja, npr. za razmišljanje o reinkarnaciji, nisu u stanju to sve razumjeti. Osim selfičkih struktura imaju svoju primjenu još kristali, elektromagnetska polja, laseri, oscilatorske sfere, sferoselfi i alkemijski objekti, pored specifične magične tehnike. Sfere su velike staklene kugle koje su ispunjene različito obojenom alkemijskom tekućinom a koje mogu biti, između ostalog, biti primijenjene kao monitori. Preko tih kugli (tako tvrde Damanhurci) može se kontaktirati optički i akustički s putnikom kroz vrijeme.

Znam da to sve zvuči prilično nevjerojatno, ali cijeli kompleks hram, koji je trideset metara visok i 40 metara širok ugrađen u brdo, već je sam toliko nevjerojatan da onome tko bi mi to pričao ne bi vjerovao. Jednostavno se ostaje bez riječi i osjeća se kao u nekom science-fiction filmu kada se prolazi kroz mnoga tajna vrata, hodnike i kružne stepenice preko prekrasno umjetnički napravljene dvorane i prostorije u taj centralni laboratorij i svetište u kojem se nalazi ta opskurna armatura. Također mi nije jasno zašto se ovaj objekt koji izaziva nevjericu pokazuje svakom novinaru. U međuvremenu se uz to nešto naučilo i opisuje se kao aparat s kojim se rade parapsihološki eksperimenti. I ja sam morao gotovo godinu dana čekati prije no što sam smio napisati ovaj artikl. U međuvremenu se ova kabina koristila uglavnom za iscjeljivanje i druge eksperimente poput transfera znanja i osobina između dviju osoba (uz pomoć jedne druge kabine).

Prije no što započnem s opisom nekih putovanja kroz vrijeme želio bih još ukazati na jedan drugi aspekt koji npr. onemogućava bilo kojeg znatiželjnika premjestiti kroz vrijeme. Takav eksperiment, sa strane putujućeg, svejedno dali fizički ili finotvarno, uvjetuje veliko znanje i temeljnu izobrazbu kroz više mjeseci rada. Od stotinu dobrovoljaca bila su izabrana trideset najizdržljivija i mentalno najfleksibilnija i godinama pripremana. U to spadaju seanse hipnoze, koje njihovu podsvijest programiraju sa svime što bi u nuždi trebali znati. Za vrijeme cijelog puta postoji telepatski kontakt koji imaju s više osoba ovdje u sadašnjosti. Važno je kod fizičkog putovanja kroz vrijeme točno markirati mjesto dolaska. Mora se biti vrlo svjestan da se ova vremenska vrata kod dužeg boravka i dalje pokreću. Vratiti se natrag može samo od i kroz to mjesto. Zbog toga je također razumljivo da si ne mogu dozvoliti jednog novinara poput mene poslati u Atlantidu s rizikom da me tamo u vremenu mogu izgubiti. A sada dozvolimo jednom vremenskom putniku doći do riječi koji govori što je doživio u godini 4719 prije Krista prilikom kratkog puta:

"Pojavio sam se između dva vrlo velika drveta i vrlo brzo sam imao ponovo kontrolu nad mojim tijelom. Sunce je sjalo visoko iznad mene kroz lišće drveća. Osjetili su se vrlo intenzivni mirisi. Iz neke udaljenosti čuo sam zvuk kao da se pokreću drvene klade. Markirao sam točku dolaska i oprezno se kretao u smjeru zvuka. Prošao sam pored grma brusnice, ubrao nekoliko bobica i pomirisao ih – nisu imale nikakav miris. Probao sam ih, imale su ugodan ali prilično kiseli okus. Slijedio sam jednu stazu i približavao se zvuku. Bio je to jedan čovjek koji je slagao drva. Imao je dugu kosu i bio obučen u meku kožu. Vidio sam alat s kamenim sječivom koje je izgledalo vrlo oštro i bilo pričvršćeno za držak s grubim konopcem. Iznenada sam čuo signal, okrenuo se i počeo trčati prema markiranoj točci. Čovjek me je primijetio i potrčao za mnom. Čuo sam treći signal no još sam uvijek bio prilično udaljen. Trčao sam kao lud a tip je još uvijek bio za petama. Dospio sam do mjesta dolaska – i nestao sam. Došavši u kabinu bio sam totalno iscrpljen i imao sam jake grčeve u želucu. Bio je to osjećaj "totalne ispijenosti"."

Bez obzira što mislite o ovom članku, da li se divite ili sumnjate, ono što se događa u Damanhuru i što se očito vrlo realno manifestira među ljudima koji tamo žive već dvadeset godina, graniči s nevjerojatnim. O tome se svatko može uvjeriti tko je otvorenog duha i ima vremena tamo proboraviti nekoliko dana ili duže. To je moguće u petodnevnom seminaru uvođenja koji se tamo jednom mjesečno redovito održava s njemačkim prijevodom i koji završava s odgovarajućom jednodnevnom pripremom u razgledavanju hrama. Ovakvu jednu pripremu za posjet hramu može se također prijaviti grupa od najmanje 8 osoba. Neprijavljeno se može također u Damanhuru pojaviti u nedjelju, na sajmeni dan (ali se ne može posjetiti hram). Nažalost postoji samo mali broj ljudi koji govore njemački, točnije rečeno samo troje, a ni engleski ne govore mnogi. Svakako je Damanhur i bez vremeplova i hrama vrijedan putovanja i siguran sam da ćete u slijedeće vrijeme još često čuti o Damanhuru.